uzkafu.com

Uvijek sam voljela da maštam. Kao mlađa, maštala sam da mogu da letim i da se družim sa pticama. Stoga i ne čudi što sam najčešće sanjala ogromna bijela krila koja me nose iznad nepreglednih šuma i livada, dok mi ptičice šapuću: „Bravo, odlično ti ide!“ I naravno, kao što u snu to obično biva, u jednom trenutku krilo popusti i ja počnem da padam. Gubim kontrolu, bliži mi se drveće, a moje tijelo preplavljuju strah i užas. Desnim krilom bezuspješno mašem, ali se ne dižem, već prizemljujem i budim okupana znojem. Kad su došli tinejdžerski dani, ili ti lude godine, let i krila sam zamijenila bendom Backstreet Boys. Kad…

Moj muž je neko ko obožava da priča. Što bi se reklo – ne prestaje da melje. Bože, kako je lijepo kad neko zna tako lijepo da se izrazi, ma divota za uši. Ja više slušam, ne zato što nisam pričalica, već više što mi se ne da toliko pričati. Pričam ja puno, ali pričam u sebi, sa svojim mislima. A došlo i ovo digitalno doba, pa više emotikonima razgovaramo nego riječima. Srce i onaj smajli sa širokim osmijehom – pa koliko puta dnevno bude poslat, baš bi me zanimala statistika. Mada, sad može i palac gore. E, a kad me uhvati PMS, e onda liju kritike iz mene. Ali…