Kad elokventnost pokuca na vrata

Moj muž je neko ko obožava da priča. Što bi se reklo – ne prestaje da melje. Bože, kako je lijepo kad neko zna tako lijepo da se izrazi, ma divota za uši. Ja više slušam, ne zato što nisam pričalica, već više što mi se ne da toliko pričati. Pričam ja puno, ali pričam u sebi, sa svojim mislima. A došlo i ovo digitalno doba, pa više emotikonima razgovaramo nego riječima. Srce i onaj smajli sa širokim osmijehom – pa koliko puta dnevno bude poslat, baš bi me zanimala statistika. Mada, sad može i palac gore.

E, a kad me uhvati PMS, e onda liju kritike iz mene. Ali zlatousta – ma daleko od toga. Posmatram svoje trogodišnje dijete, iz dana u dan obogaćuje svoj rječnik. Uh, čovječe, šta ako me stigne? „Ok, Zvjezdana, nikad nije kasno proširiti svoj rječnik i poboljšati svoju elokvenciju“, kažem ja sebi.

Već sutradan, nabrijana idejom i željom da unaprijedim svoj jezik, kucam u GPT: „Kako postati elokventan?“ Moj suprug uskače sa 1001 idejom – od pisanja dnevnika, čitanja kojekakvih knjiga do nekih meni neznanih japanskih haikua (nisam čak sigurna ni da se tako kaže, ispraviće on mene ako bude potrebe). Chat predloži temu: „Popila sam kafu jutros“ – tri stila: lirski, duhoviti i emotivni. Napisah ja prve redove – tri stila, jedna tema. Riječi iz mene teku, čitam – pa nije loše, zaista nije loše. Pa ja nisam voljela pismene sastave, kakva je ovo lavina!

Družim se sa chatom do ponoći. On daje jednostavne rečenice, ja pišem sastave. Sviđa mi se ideja, misli rade, mozak se pokrenuo, krv kulja. Imam toliko toga reći – o Bože, kako sam napokon uspjela skrenuti misli sa trenutnih briga koje me okupiraju.

I evo me – pišem svoj blog, jer će biti trajno sačuvan. Sačuvan za moju kćer. Sveske se izgube, ali internet ostaje… bar se nadam. U kom ću pravcu ići, još uvijek ne znam, ali se nadam da ću uspjeti obogatiti svoj rječnik i odagnati brige uz ovu novorođenu ljubav prema pisanju. Neću puno razmišljati – samo ću pisati što mi je na umu. Neka bude na blogu.