uzkafu.com

Kćeri moja, evo nas — gazimo treću. Hrabro i odvažno! Svaki dan donosi novi izazov, novu kušnju, novo unapređenje, pa i borbu. Previše toga za tatu i mene, ali i za tebe, koja već polako pokazuješ interesovanje za crtaće. Znaš šta želiš, a šta ne želiš gledati. Želiš telefon, želiš sa svojim prstićima skrolati po digitalnom svijetu i znatiželjno ga istraživati. I to je u redu. Neizbježno je u ovom dobu digitalne tehnologije i informacija. Još si mala, ali već osjećam da je dobro dok nas troje držimo zdrav balans između virtuelnog i stvarnog svijeta — dok se sve doživljava sa mjerom i svjesno. Doći će i dan kada ćeš…

Spadate li i vi u onu grupu ljudi koja odmah traži dijagnozu na internetu?Danas me boli glava – šta bi to moglo da znači? Nešto sam bezvoljna – da nisu hormoni? Pecka me ispod rebara – na koji se organ to odnosi? I tako, čim se pojavi neki simptom, kreće manična potraga za objašnjenjem i lijekom. Otvaram Google i kucam: „bol ispod rebara“. Pojavi se preko hiljadu članaka o razlozima nastanka te boli. Letimično prelijećem preko linkova i ulazim u onaj koji mi se čini najrelevantniji. Čitam redom simptome i već se pronalazim u dijagnozi karcinoma želuca.Bol ispod rebara — „E, to imam!“Mučnina — „Eto, kao i da bih mogla…

S obzirom na to da sam se u prethodnom blogu bavila ženama koje preferiraju plastičnu hirurgiju, sad ću jedan kratki osvrt na muškarce koji se depiliraju. Već sama pomisao na njihove glatke nožice mami mi smijeh na lice. Ali zaista: kad nam se to desilo? Od jednog lovca koji po čitav dan lovi i donosi kući hranu — danas imamo lovce koji love svoje dlake. I ko ih je uvjerio da se to ženama sviđa? Muška građa malo jača — pa normalno da su dlake poželjne, čine ga muževnijim. Ali ovi današnji muškarci, svaka čast većini koja se ne depilira, sve više podsjećaju na golovrate koke. A tek obrve! Pa…

Veliki bilbord. Žena s injekcijom u pozi Džejms Bonda. Lice ispeglano do sjaja. Poziva na akciju ubrizgavanja botoksa. Treba imati hrabrosti za takvo što — i to likom i djelom. Osvrćući se oko sebe, lako je primijetiti: žene su pohrlile plastičnoj hirurgiji. Mlade djevojčice za 18. rođendan već dobijaju prvi vaučer za „plastiku“. Kada se promijenio taj ideal ljepote? Kako smo prihvatile vještačku ljepotu — ako se to uopšte može nazvati ljepotom? Debele usne, ispupčene jagodice, tanke obrve — držaću se samo glave. Možda je to i logičan slijed: izumire priroda, pa i čovjekova, Bogom dana ljepota. Razumijem i strah od starenja; marketing ga svakog dana hrani. Pritisak je jak,…

44 godine… Piiih, ko bi rekao – u šta su proletile. Čini mi se brzinom svjetlosti. Kako u očima dvadesetogodišnjakinje četrdesete izgledaju daleko i staro. Nekada su komentari pri odabiru kafane bili: „Ma gdje ćemo tamo, pa sve matorci.“ Danas: „Sve dječurlija, uzavrelo od hormona, ne pada mi na pamet.“ Ma ko će nama ljudima ugoditi. Vrtimo se u prošlosti ili u budućnosti, dok nam sadašnji trenutak promiče. Nažalost, svuda nas ima, osim u njemu. Kad si u dvadesetima, glavna okupacija: šta obući i da li mu se sviđam? O bolestima ne razmišljaš. Virusi se savladaju u jednom danu. Mana – vječita nesigurnost oko fizičkog izgleda. Da li u ovom…

Poznajem tri vrste žena: one koje pospremaju ujutro, one koje su više večernji tip i one koje stalno nešto peruckaju, brišu i rasklanjaju. Ja više pripadam ovoj prvoj grupi. Par puta mi se, ipak, desilo da sam naveče odradila posao i prijatno je bilo jutarnje buđenje u već pospremljenom stanu, gdje je svaka stvar na svom mjestu. Ali, nije meni baš toliko dosadno u životu da bih radila i jutarnju i večernju smjenu u kući. Kuca je nezahvalan posao: stalno moraš raditi i održavati da bi to donekle bilo uredno. A opet, kroz malo vremena — totalni haos. Sizifov posao. Sreća pa me nered ne opterećuje previše, tako da mi…

Dok sam stajala pored svog frižidera, prelazeći preko namirnica kojima raspolažem, kako bih isplanirala ručak, zazvonio je telefon. – „Planirala sam bureke danas praviti. Jeste za, ili ste opet na tim vašim bulgurima, lososima i ostalim glupostima?“ – ispali moja mama u jednom dahu. Jao, moje sreće i radosti – buuurek! Pa ko može odbiti burek. Demonstrativno zatvaram frižider. Za sebe mogu reći da sam solidnih kulinarskih vještina. Ali pitu sam probala napraviti prvi i posljednji put prije nekih trinaestak godina. Nazovem ja mamu da mi objasni. – „Ma to ti je jednostavno. Uzmeš brašno, vode, soli, malo ulja, umijesiš i ostaviš da odstoji.“– „Dobro, jasno mi je. Možeš li…

Danas, dok mi srce steže tuga, a emocije se prepliću s brigama, odlučujem pisati. Kažu: kad ti je teško, usredsredi misli na nešto lijepo. Odagnaj tugu. Pa, evo, pokušavam. Svi mi, u našoj bližoj ili daljoj porodici, imamo nekoga kome se tiho divimo i ko nam je uzor. Uzor u tome kako se nosi sa životnim nedaćama. Kako ne jadikuje i u svakoj tami pronađe svjetlo. Znate one ljude koji vas podsjete na Deda Mraza — sa blaženim crtama lica i umiljatim očima, pored kojih jednostavno želite biti? E, baš takav je moj tata. I danas, u svojoj skoro sedamdesetoj, ima razdraganost i znatiželju djeteta. Veliki je ljubitelj knjiga i…

Juče, šetajući našim malim divljim parkom, dok mi zapuštene i neobrezane grane drveća zapliću kosu, uz gromoglasan ton svraka pomiješan sa dječijom bukom i galamom, kao da se nadvikuju, posmatram ta mala razigrana bića. Zavidim im na bezbrižnosti i potpunoj slobodi. Ne mare još uvijek za tuđa mišljenja. Daleko su od straha i nesigurnosti, puni znatiželje za istraživanje svijeta oko sebe. Kroz moju razbarušenu glavu nameće se pitanje – kad u životu dođemo do raskrsnice da se odlučimo biti dobri i pošteni ljudi ili postati ne tako moralan i primjeran čovjek sa nasiljem u sebi? Da li se s tim rađamo? Da li je zapisano u DNK? Da li porodica…

Nisam nikad bila sportski tip. Moj najveći domet u sportu je sprint po pivo kad mi se pije i trka sa gradskim prevozom kad idem na posao. Gledajući ovu pomamu za fitnesom i jogom, odlučim se i ja da budem u trendu i dam šansu fitnesu. Moj prvi trening mi je pokazao koliko sam van forme, koliko kosti škripe, a mišići zakržljali. Taman dok se ja spustim na strunjaču i napravim pozu, duboko udahnem, a ove moje već u stojećem položaju. Nikako da se ja sinhronizujem sa njima. Ima nas puno, držim se pozadi, pa se više pretvaram da vježbam samo iz nelagode — da mi trener ne bi prišao.…