Maštovita mladost

Uvijek sam voljela da maštam. Kao mlađa, maštala sam da mogu da letim i da se družim sa pticama. Stoga i ne čudi što sam najčešće sanjala ogromna bijela krila koja me nose iznad nepreglednih šuma i livada, dok mi ptičice šapuću: „Bravo, odlično ti ide!“ I naravno, kao što u snu to obično biva, u jednom trenutku krilo popusti i ja počnem da padam. Gubim kontrolu, bliži mi se drveće, a moje tijelo preplavljuju strah i užas. Desnim krilom bezuspješno mašem, ali se ne dižem, već prizemljujem i budim okupana znojem.

Kad su došli tinejdžerski dani, ili ti lude godine, let i krila sam zamijenila bendom Backstreet Boys. Kad se samo sjetim koliko je moja mašta bila okupirana njima, posebno Howie-em! Svoju maštu sam dijelila sa rođakom koja je svoju ljubav pronalazila u liku Briana. Satima i satima bismo ležale na tetkinom starom izvezenom ćilimu i pričale priče o tome kako smo se sa njima upoznale i kako se rodila ljubav. Jedan dan bi ona bila narator, drugi dan ja. Radnja se pratila i nadovezivala. Trajalo je to cijeli ljetni raspust i do početka septembra već smo bile uveliko u sretnim brakovima sa Brianom i Howie-em, okružene djecom i, naravno, kućnim pomoćnicama.

Sada, u četrdesetoj, mašta je i dalje tu — ali nekako skromnija i tiša, manje entuzijastična, a više realna. A možda se samo mašta zamijenila sa ciljevima i planovima, s osjećajem da ništa nije nemoguće. Posebno uz kafu.