Nisi sam

Danas, dok mi srce steže tuga, a emocije se prepliću s brigama, odlučujem pisati. Kažu: kad ti je teško, usredsredi misli na nešto lijepo. Odagnaj tugu. Pa, evo, pokušavam.

Svi mi, u našoj bližoj ili daljoj porodici, imamo nekoga kome se tiho divimo i ko nam je uzor. Uzor u tome kako se nosi sa životnim nedaćama. Kako ne jadikuje i u svakoj tami pronađe svjetlo. Znate one ljude koji vas podsjete na Deda Mraza — sa blaženim crtama lica i umiljatim očima, pored kojih jednostavno želite biti? E, baš takav je moj tata.

I danas, u svojoj skoro sedamdesetoj, ima razdraganost i znatiželju djeteta. Veliki je ljubitelj knjiga i majstor enigmatike. Sjećam se, kad smo braća, i ja tek savladali pisanje, tata bi nam zadao riječ od tri slova i tražio da napravimo ukrštenicu. Koliko smo se samo mučili s riječju “zec”! On bi strpljivo izvodio pantomimu da nam pomogne da što prije dođemo do rješenja. Nagrade nije bilo. Postojala je samo naša želja da tata bude ponosan.

Najviše me impresionira njegova pažnja. Uvijek je bio prisutan i dostupan, bez osude i preke riječi. Kada se ja naljutim na svoju kćer, prije nego što počnem da grdim, sjetim se njega i zapitam se: “Šta bi tata sad uradio?” On je, zajedno s mamom, uspio da nas drži na okupu.

Iz ove perspektive mogu reći da je uradio odličan roditeljski posao — jer je uvijek bio tu. Zato mu se i danas prvo obraćamo za savjet ili razgovor. Znamo da neće osuđivati. Znamo da ćemo doći do najboljeg mogućeg rješenja. I što je najvažnije — znamo da nismo sami.

Koliko je moćna ta spoznaja: nisi sam.

Poučena sopstvenim iskustvom i željom da i moja kćer ima tako blizak odnos sa mnom, trudim se da budem puna razumijevanja, bez osude i uvijek tu.

I vidi — srce mi se raznježilo, a brige su odagnale. Bar na trenutak.