Kad čovjek postane gorštak

Juče, šetajući našim malim divljim parkom, dok mi zapuštene i neobrezane grane drveća zapliću kosu, uz gromoglasan ton svraka pomiješan sa dječijom bukom i galamom, kao da se nadvikuju, posmatram ta mala razigrana bića. Zavidim im na bezbrižnosti i potpunoj slobodi.

Ne mare još uvijek za tuđa mišljenja. Daleko su od straha i nesigurnosti, puni znatiželje za istraživanje svijeta oko sebe.

Kroz moju razbarušenu glavu nameće se pitanje – kad u životu dođemo do raskrsnice da se odlučimo biti dobri i pošteni ljudi ili postati ne tako moralan i primjeran čovjek sa nasiljem u sebi? Da li se s tim rađamo? Da li je zapisano u DNK? Da li porodica i okruženje odlučuju kojim putem ćemo skrenuti – desno ili lijevo? Ili je to sinergija mnogih faktora, usko povezanih?

Zašto je djetinjstvo tako bezbrižno, hrabro i iskreno? Zašto ne ostajemo zauvijek takvi? Zašto se često natovarimo kao magarci brigama koje čak i nisu u sadašnjosti? Zašto nam je toliko stalo do mišljenja drugih ljudi koje čak ni ne poznajemo? Zašto postajemo „fake“ u svom životu, a original stavljamo u sjenu?

„Mama, mama!“ – Helena viče. „Ovaj dječak me udario!“

Njen glas me vraća u stvarnost sa jednim zaključkom – neki i ranije postanu š….!