Prijeti li nam izumiranje bureka?

Dok sam stajala pored svog frižidera, prelazeći preko namirnica kojima raspolažem, kako bih isplanirala ručak, zazvonio je telefon.

„Planirala sam bureke danas praviti. Jeste za, ili ste opet na tim vašim bulgurima, lososima i ostalim glupostima?“ – ispali moja mama u jednom dahu.

Jao, moje sreće i radosti – buuurek! Pa ko može odbiti burek. Demonstrativno zatvaram frižider.

Za sebe mogu reći da sam solidnih kulinarskih vještina. Ali pitu sam probala napraviti prvi i posljednji put prije nekih trinaestak godina. Nazovem ja mamu da mi objasni.

„Ma to ti je jednostavno. Uzmeš brašno, vode, soli, malo ulja, umijesiš i ostaviš da odstoji.“
– „Dobro, jasno mi je. Možeš li mi dati gramažu – koliko tačno čega?“
„Bože, Zvjezdana, pa ja to sve odokativno. Gledala si hiljadu puta. Vodi samo računa da tijesto ne bude ni previše mekano, ni previše tvrdo.“

Bacim se ja u taj poduhvat. Zamijesila sam jednu kuglu. Dođe vrijeme da se razvija. Borim se ja s tijestom – oklagijam, oklagijam – a ono umjesto da raste, sve se smanjuje i poprima sve oblike osim kruga. Mora da je do oklagije! Sad ću ja to prstima.

Hrvemo se moja pita i ja po stolu. Napravilo se rupa na njoj više nego na starim čarapama. Spajam prstićima svaku rupu. Stavljam mesni fil, rolam piticu i voilà, što bi rekli Francuzi – moj burek na nešto liči!

Miris bureka širio se po pobrašnjenoj kuhinji i još više nadraživao moju vučju glad. Kad se ispekla, ponosno slikam i šaljem mami. Ona mi stavi veliki like i napiše „Bravo“.

E, tad kad bez zuba jedinice nisam ostala – neću nikad! Više pitu nisam pravila, niti planiram.

Razgovarajući sa svojim prijateljicama, shvatila sam da su njihova iskustva otprilike slična mom. Ili su odustale, ili su prešle na kupovne kore.

I tako se nameće pitanje: ko će praviti pite mlađim naraštajima? One su nezaobilazan dio balkanske kuhinje. Možda jednog dana svi pređemo na sushi…